Od prvih vozila pa sve do pedesetih godina, osnova vozila bila je šasija (gornja slika). Šasija je bila izrađivana od kvadratnih cijevi, međusobno zavarenih. Na šasiju su se potom vijcima spajali: donji postroj, motor, transmisija i karoserija vozila. Na priloženim skicama, vidljiv je klasičan uzdužni smještaj motora i transmisije kod vozila sa pogonom na zadnje kotače. Ovakva postava i pogon, zadržali su se također do pedesetih godina, kada je automobilska industrija masovno prelazila na proizvodnju vozila sa samonosećom karoserijom i pogonom na prednje kotače.

Komplicirano sastavljanje šasije i karoserije, jedna je od loših strana vozila sa šasijom. Druga loša strana šasije je neotpornost na torziono savijanje (sukanje). No i pored toga, šasija se zadržala i do današnjih dana, kao osnova teretnih i sportskih (Cabriolet) vozila.

Ovakva karoserija, robotski se spaja od niza limenih elemenata, koji tako spojeni tvore tkzv. Box Sekcije. Naziv Box Sekcija, dobiven je poradi sličnosti zavarenih elemenata kutijama. Znači, bez obzira na debljinu lima, ovakvi kutijasti ili cjevasti oblici po rubovima karoserije, tvore vrlo kompaktnu cjelinu (karoseriju). Kako je vidljivo, i cijela karoserija ima oblik kutije sa box sekcijama po rubovima, te je kao takva vrlo otporna na torziono savijanje, što je bila mana šasije. Kod samonoseće karoserije, vodilo se računa o maksimalnoj zaštiti putnika u vozilu, prilikom eventualnog sudara ili slijetanja sa ceste. Tako na istoj skici, možemo vidjeti pojačani materijal, upotrijebljen u izradi same kabine vozila.

{gallery}abeceda/sasija{/gallery}

Pri izradi ovakve karoserije, debljina materijala se mijenja od prednje i zadnje strane vozila prema sredini. To znači, da se u slučaju sudara, savijaju i drobe prednji tanji materijali, što će amortizirati udarac i sačuvati kabinu vozila sa putnicima. Upotrebom tanjih i debljih materijala pri izradi karoserije, postignuta je maksimalna sigurnost putnika u vozilu. Tako na primjer u situacijama sudara manjom ili srednjom brzinom, primjećujemo, da je motor vozila skupa sa transmisijom, završio ispod vozila, dok se kabina sa putnicima uzdigla. I kod udarca u zadnji kraj vozila, uvijek možemo vidjeti oštećeni dio vozila utisnut prema kolniku a ne prema gore. Znači, upotrebom tanjih materijala na mjestima predviđenim za deformiranje, možemo pri konstrukciji karoserije točno predvidjeti nastala oštećenje prilikom sudara.

Čak što više, kod današnjih vozila, na takvim mjestima, dijelovi karoserije izrađeni su u obliku harmonike, pa pored toga što se prvi savijaju, dodatno apsorbiraju udarac. Tako, gledajući ove skice, lako možemo dobiti sliku razvijanja situacije prilikom sudara, recimo sa prednje strane. Pri udarcu u drugo vozilo, najprije se lome plastični branici na vozilu, koji su danas dosta udaljeni od same karoserije a nerijetko je međuprostor ispunjen pjenom (stiroporom). Nakon ovoga, sila udarca, prenosi se na metalni nosač branika, koji je pričvršćen na karoseriju vozila preko blokova za apsorpciju udarca. Ti blokovi, izrađeni su od gume a nerijetko od metalne harmonikaste cijevi. Tek nakon ovakve apsorpcije udarca, silu impakta, preuzeti će prednji dio karoserije. Sada dolaze do izražaja tanji pa deblji materijali karoserije, koji će redoslijedom dodatno apsorbirati udarac. Ovakvim načinom ublažavanja udarca, zacijelo će se maksimalno sačuvati prostor za putnike. Možda e ovaj dio teksta objasniti komentare laika koji slijede nakon manjeg sudara, kao: i to ti je nekakav auto, sav se raspao od udarca sa svega dvadesetak kilometara na sat.

Očigledno da se prilikom izrade konstrukcije vozila moglo birati samo između sigurnosti i materijalne štete uzrokovane sudarom.